Domorodne sorte – bogatstvo vinskog svijeta: 

kraljevina, pušipel, škrlet, pošip, žlahtina, dubrovačka malvasija, crljenak…donedavni vinski autsajderi doživljavaju renesansu.

ABC čuvena je u vinskom svijetu skraćenica od žestoke rečenice: Anything but chardonnay, što će reći - Sve samo ne chardonnay. Reakcija je to na sveprisutnu sortu i vina od nje, u različitim izvedbama, u vinskim regijama od Kanade do Australije. I zato je hvale vrijedan povratak naklonosti (i novom tržišnom vrednovanju) domorodnih, autohtonih sorti, nepoznatih u širim prostorima.

Primjerice, u Portugalu je u komercijalnoj uporabi više od stotinu izvornih, samo njihovih sorti, ne zaostaju ni Španjolci…Srećom, i u nas se promijenilo raspoloženje, pa smo se nakon dugih godina forsiranja chardonnaya, rizlinga, sauvignona, merlota, crnog pinota…(svaka čast vinima koja su od njih proizveli naši vinari), vratili i domaćim a zanemarenim sortama. Naravno, s novim, suvremenim pristupom i u vinogradu i u podrumu, s novim tehnologijama ili obnovom već zaboravljenih a djelotvornih, kao što je bitno ograničavanje prinosa, obrada vinograda bez puno kemijanja,što vrijedi i za vino…Velika je uloga u tome i znanosti, stručnog pristupa.

Ovoga puta nije riječ o našoj najpoznatijoj domorodnoj sorti, plavcu malom, koji je već stekao i svjetsku afirmaciju, ponajprije otkrićem da je jedan od roditelja slavnog zinfandela, odnosno našeg – crljenka. I istarsku ćemo malvaziju samo spomenuti, jer se u posljednja dva desetljeća već toliko afirmirala da Istrani organiziraju i svjetsko prvenstvo vina od raznih međunarodnih sorti malvazije. Babić pak još nije došao do pravog izraza…

Upozorimo zato na novi život nekoć popularne (prigorske) kraljevine, koja je bila spala na niske grane i postala jeftino vino za gemište…Velika je zasluga u revitalizaciji nje, a i još desetak domorodnih, lokalnih sorti, struke, ekipe sa zagrebačkog Agronomskog fakulteta oko prof. Edija Maletića, te naklonost lokalnih vlasti. Još 2003. počeo je projekt klonske selekcije kraljevine, najvažnije autohtone vinske sorte Prigorja. Sveobuhvatan je to i dugotrajan  postupak – traje od 15 do 18 godina – kojem je najvažniji segment dokazati gospodarsku učinkovitost tog zahtjevnog posla. Iz brojnih tamošnjih vinograda, od 15.000 trsova,  izabrana su 192 najbolja, od kojih se dalje širi nasad popularne kraljevine. Počelo je u vinogradima obitelji Puhelek, pa Stjepana Jareca; potom su najbolji cjepovi posađeni kod Željka Kosa. Prva vina napravljena su iz minimalnih količina grožđa (20 do 50 kg) napravljenih od najboljih klonova, kušana uz neskrivene komplimente. Počela je tako proizvodnja tog – bitno - službeno certificiranog sadnog materijala, i ubuduće možemo očekivati vrijedno i raritetno vino za EU tržište. Uvod je bilo svojedobno stvaranje županijske robne marke; u svemu valja napomenuti da su od kraljevine napravljeni, klasičnom metodom, i vrlo prihvatljivi pjenušci, a na našoj najstarijoj, zelinskoj vinskoj izložbi posebno se bira i nagrađuje najbolja kraljevina. 

Međimurski su se vinari pak okupili oko svog popularnog šipona/moslavca, čije je vino također izgubilo ugled (osim kod gemištaša), postavili zahtjevne kriterije u uzgoju loze i dobijanju vina i stvorili također svoju marku, s vraćenim starim, lokalnim nazivom – pušipel. Klonskom selekcijom nastao je preokret i u Moslavini i okolici, gdje je od stare sorte škrleta, kojeg je također zloporabom bila zadesila neslavna sudbina, stvoreno respektabilno vino. Projekt je obuhvatio i žlahtinu na Krku, svoj obol dao je i tamošnji vinar i enolog Ivica Dobrinčić, brinući se o eksperimentalnom vinogradu i proizvodeći sadnice. Pa se sada na Vrbniku početkom ljeta ponosno održava i festival žlahtine, s otvorenim vratima podruma sedam tamošnjih vinara (plus vinarije Pavlomir u Vinodolu). Struka se posvetila i pošipu, sorti i vinu velikog potencijala, a donedavno tanašnih učinaka. Valja odati priznanje Miljenku Grgiću koji je 90-ih, u svojoj vinariji u Trsteniku na Pelješcu napravio pravi vinski prevrat, a grožđe pošipa dovezao je u hladnjačam s Korčule.  A sada su na Korčuli (zavičaju te loze) čarski i smokvički vinari na spoju srpnja i kolovoza organizirali i festival svojih pošipa! Posebna priča prati dubrovačku malvasiju, sortu iz Konavala, prije nekoliko stoljeća cijenjenu na papinskim i carskim trpezama, koja je zamalo izumrla, kojoj se također posvetio Maletić, a čijoj je renesansi veliki prilog dao tamošnji ugledni vinar Andro Crvik. Na Pagu je Boškinac pokazao što može gotovo zamrli gegić.

Revitaliziran je i (kaštelanski) crljenak (zvan i tribidrag, pribidrag) nakon američkog dokaza da je to – zinfandel. Doduše, njegovi vinogradari i vinari ni izbliza nisu iskoristili potencijal tog otkrića, ali ipak pred ljeto u Kaštelima upriliče vinsku smotru na kojoj posebno nagrade najbolji crljenak.

Rukatac/maraština, grk, debit, kujundžuša…još čekaju primjerenu revalorizaciju; na kraju ove šetnje hrvatskim vinogorjima, ne zaboravimo i stare sorte kao što su ranfol, belina, žuti plavec...koje nadahnuti vinari (Tomac npr.) rabe za pjenušce, ili pak (klanječki) sokol, od kojeg je Sever napravio posebno i hvaljeno vino.